Cilj uvođenja 36 satnog radnog tjedna prije svega rezultiralo bi povećanjem produktivnosti te oslobađanjem dijela vremena za ostale aktivnosti zaposlenika (obitelj, odmor, hobije, mogućnost dodatnog zaposlenja). Radni tjedan mogao bi se rasporediti na 4 dana po 9 sati dnevno ili 4 dana po 8 sati dnevno i peti dan 4 sata ili 6 dana po 6 sati dnevno ili bilo koji drugi odgovarajući raspored sati sukladno uvjetima posla.
Mjere:
– uvođenje 36 satnog radnog tjedna; poslodavci koji žele mogu u dogovoru sa zaposlenicima ugovoriti i dodatna 4 sata rada (na 40 sati tjedno), a te bi se dodatne sate poslodavac obračunavao i plaćao kao prekovremeni rad
– uvođenje mogućnosti rada drugog posla, poznatog pod nazivom “mini job”, koji predstavlja dodatni manji poslovni angažman uz glavni posao, odnosno uz glavno radno mjesto; ovaj oblik rada, odnosno „mini job“ bi bio ograničen bilo novčano ili vremenski
– financijski limit utvrdio bi se na razini mjesečnog primanja od mini joba i to u visini jedne polovine prosječne plaće u Hrvatskoj, dok bi se u vremenskom smislu to ograničenje postavilo na maksimalno 60 dana u godini
– ovaj oblik rada bi bio i drugačije porezno tretiran – razlika u odnosu na glavni posao bi bila u tome što bi se na dohodak od tog rada obračunavali samo doprinosi za I. stup mirovinskog osiguranja (15%), bez drugih poreza i doprinosa koje zaposlenik plaća iz svog osnovnog/glavnom posla; primjerice u Njemačkoj je minijob ograničen ili ukupnom zaradom od 520€ mjesečno (ne plaćaju se nikakvi doprinosi iz plaće i na plaću, tj. bruto=neto) ili vremenski ne duže od 70 dana u godini